Ima nekoliko godina kako Sesvećani ipak pokazuju bitno veći interes za Sesvete nego dosad. Upoznaju i spoznaju Sesvete.  Napamet su već svi naučili da su Sesvete stanovništvom i prostorno najveća gradska četvrt. Da im je stanovništvo najmladje u državi. Da su k tome još i peti grad u državi po broju stanovnika. Da imamo najveću muzičku školu u državi iako je u podstanarstvu. Da imamo prelijepo Prigorje bez kanalizacije i vode.

Vizualno se, kao i početkom XX. stoljeća, prezentiramo samo crkvom Svih Svetih. To je omiljena i jedina sesvetska veduta koja se nalazi na svakoj razglednici ikad napravljenoj u Sesvetama i za Sesvete. U centru Sesveta  kao da je vrijeme stalo. Zamrznuta razglednica.

Nekada, kad bi neki neupućen putnik namjernik tražio u tramvaju ili autobusu nekakav vidljiv i prepoznatljiv znak da je u Sesvetama, drugi putnici bi skoro zborski odgovarali – i zatvorenih očiju ne možeš promašiti Sesvete. Kad prvi put registriraš nesnosan smrad to je pouzdan znak da si stigao u Sesvete. Sljeme i Badel su bili najveći proizvodjači hrane i pića, ali i smrada u bivšoj Jugoslaviji. Sljemenov reklamni slogan je bio – domaće je domaće i „na sljemenu kvalitete“. I Badel je imao sjajan slogan kojeg je uz šeretsko namigivanje koristio svaki okorjeli pijanac, kao samorazumljiv odgovor na sva neizgovorena pitanja – pij malo pij dobro.

Na kraju smo u jednoj ludoj terevenki ostali i bez Sljemena i bez Badela. Pilo se puno i loše. Neopazice nam je nestala i Termomehanika. Kao da je nikad nije ni bilo. Sljemenovoj maskoti Jankiću se zaledio osmjeh. Više ne diže ruke u u znak pozdravne dobrodošlice. Digao ih je u zrak. Predao se. Ne brigaju ga vlakovi koji prolaze. Nekad su, natovareni Sljemenovim proizvodima, odlazili na sve strane svijeta. Već dugo nema ni Badela više, da se barem utopi tuga barem z još jenim cujzekom. A iz Sljemena su otišli i posljednji tusti i tmasti štakori, otežalih utroba uništenih nitratima.

Ostao nam je u naslijedje tek čuveni sesvetski sajam, kao privilegij kojeg je mjestu udijelio kralj Matija Korvin 1457. godine. Sajam se odvija u istom neredu kao i nekad, a medjuvremenu se pretvorio u  čisti vašar, ma koliko mu tepali da je to dio „sesvetskog kulturnog naslijedja“.

U tom općem raspadanju stvoreno je ipak i nešto dobro. Naime, 1989. je otpočeta gradnja sesvetske gimnazije, jedine svijetle točka na kraju ovog nesretnog grada, u srcu još nesretnije gradske četvrti. Škola je dobro opremljena nastavnim kabinetima, knjižnicom, dvoranom. Nastavu pohadja oko 600 učenika, a ima i dosta prostora za širenje, čak 35 tisuća m2, što znači da je netko bio svjestan da će škola rasti, da škola mora imati brojne prateće sadržaje. Gimnazija živi s narodom, Sesvetama donosi miris svježine i mladalačku živost.

Velik broj učenika upisuje i završava fakultete. Učenici postižu sjajne rezultate na državnim i medjunarodnim natjecanjima i taj uspjeh je, očito, nešto što u ovom gradu, u ovoj četvrti, nekim automatizmom, odmah aktivira neke destruktivne mehanizme koji ne dopuštaju da „u zemlji ideala ne bude ni velika ni mala“. Mora biti sve jednako. Uništeno.

Gimnazija Sesvete se nalazi na početku same Sesvetske doline, najdragocjenijeg dijela Sesveta, nadomak kaotičnom i neuredjenom centru mjesta,  kao stvorene da se za nju domišljaji sadržaji koji Sesvetama nedostaju a dižu kvalitetu života – školstvo, rekreacija, parkovi, kultura…

Školskih 35 tisuća kvadrata  je veliko bogatstvo, perspektiva, ali i velik belaj, zamaman zalogaj kojim se ne može odoljeti, a može trgovati. Što će školi toliki kvadrati? Imaju učionice neka tamo gnjave djecu do mile volje. Treba te kvadrate „privesti svrsi“, a može i „pod račun“.

Istina je, Grad je vlasnik zemljišta. Grad je jednom zemljište dao školi. Grad je u drugoj prigodi zemljište oteo školi. Grad zna kako se zemljište „privodi svrsi“. Gradu trebaju novci. Grad zna kako se trguje. Grad zna koliko je sesvetska javnost digla ruke od nadziranja gradske politike koja se tiče Sesveta. Grad zna kako namiriti i ušutkati vijećnike u gradskoj četvrti. Sve se odvija u tišini, u uzgrednim susretima u hodniku, u šifriranim telefonskim razgovorima, bez suvišnih zašto. Sve se namiruje krajem godine u bjesomučnim rebudžetiranjima – planovi se ne realiziraju, ostaje novac kojeg se onda troši po principu „bolje da napravimo nešto nego da novci ostanu neutrošeni“. To „da napravimo nešto“ je zapravo bit gradske politike. Planovi se ne donose da bi se realizirali. Donose se samo zato da bi se napravilo to „nešto“. To nešto je od početka, iako prikriveno, poznato i to je konačni cilj.

U tišini, daleko od očiju javnosti, 2018. mrknuto je sesvetskoj Gimnaziji, „sesvetskom hramu znanja“ 15 tisuća kvadratnih metara. Hram znanja je na svom terenu izgubio utakmicu sa lokalnim nogometnim klubom bez borbe, a da to, vjerojatno, još uvijek niti ne zna. Pogađate – 15 tisuća m2 je dodijeljeno nogometnom klubu Sesvete koji ima dva terena – bivše igralište bivšeg NK Radnika i 600m, zračnom linijom, udaljeni stadion u Bistričkoj. Da je školi „apcigovano“ 15 tisuća kvadrata doznajemo 2020. Jeste li u medjuvremenu čuli da se vijeće gradske četvrti zajedno ili pojedinačno uzbudilo i uzbunilo zbog nečuvene otimačine? Da je podijelilo svoj sram sa javnošću? Ništa. Mukajet. Ni glasa. Omerta.

Inače, ako niste znali, vlast u Gradu i Gradskoj četvrti Sesvete obnašaju članovi Stranke rada i solidarnosti i njihovi vjerni i trajno pouzdani pridržači i solidarni jamci – ponekad SDP, češće HDZ.

Na otetom zemljištu je bila predvidjena izgradnja  potrebne prometne infrastruktura, sprint staza, malonogometno igralište, razna multifunkcionalna vježbališta dostupna javnosti. Nogometni klub planira na otetom zemljištu „izgraditi“ parkiralište za 600 automobila?! I to je vizija gradskih očuha i Superhikova za našu zelenu i lijepu Sesvetsku dolinu?! Baš je tužna dolina mog djetinjstva!

Nevažno im je pritom, što ovom opačinom, otimačinom spomenutog zemljišta, gimnazijska sportska dvorana više ne ispunjava ultimativne uvjete sadržane u uporabnoj dozvoli, jer se više ne može izgraditi propisana prometna infrastruktura potrebna objektu javne namjene. Je li time onda suspendirana uporabna dozvola? Hoće li sportska dvorana biti zatvorena? Srušena? Ili će nam sagraditi novu dvoranu, po uzoru na Kašinu, gdje su, očito, pod utjecajem teških i loših opijata,  u formi fantazmogorične limene špelunke, dvorski projektanti domislili urnebesnu Kašinsku koncertnu dvorana Mutimira IV, na kojoj se ima održavati festival kajkavske popevke pod nazivom Sel si bum pod brajde i plakal po celu noć?!

Otimači zlatnog sesvetskog kovčega – gradske vlasti i njihovi epigoni u gradskoj četvrti, moraju odgovoriti na slijedeća pitanja:

•            Tko je donio odluku da se Gimnaziji Sesvete otme za funkcioniranje prijeko potrebno zemljište, oduzimajući Gimnaziji Sesvete i gradjanima Sesveta životni prostor kojeg će još k tome i bjesomučno betonirati?

•            Tko je dao privolu da se idejnim rješenjem poništava postojeće igralište te druga multifunkcionalna vježbališta predvidjena projektom uređenja (a koja bi bila u službi školskog i javno dostupnog sporta)?

•            Zašto parkirališni kapaciteti nisu predviđeni sjeverno od planiranog stadiona, ako cijelo područje odgovara rekreacijskoj namjeni i bliže je planiranom produžetku Branimirove?

•            Koje su implikacije realizacije ovolikog parkirališta na ionako prometno potkapacitiranu Bistričku?

I da se razumijemo, naravno da nemamo ništa protiv sporta i zdravog života sesvetske mladosti, ali se protivimo da se javno dostupna igrališta stavljaju u zabrane i ogradjuju bodljikavom žicom da ne bi sesvetska djeca, mladež i starež, slučajno pristupili njima, kao što je npr. slučaj sa igralištem u Kelekovoj, ali i sa svim sesvetskim igralištima. Sva igrališta su gradjena novcima gradjana, a usprkos tome, sva igrališta su Sesvećanima dostupna samo po načelu „plati pa onda svrati“.

Građani Sesveta!

Hoćete li sada kad znadete,  dopustiti da Gimnazija u kojoj obrazujete i spremate svoju djecu za život ostane bez perspektive, mogućnosti razvoja i bez svog životnog prostora? Hoćete li, sada kad znadete, okrenuti ili pognuti glavu i sudjelovati u kamenovanju najbolje javne institucije u Sesvetama? Ili ćete reći: Ne dirajte to! To su moje Sesvete, moja škola, tu se moja djeca obrazuju, tu postaju ljudi sa stavom! Uostalom: Sesvete su moj DOM!