Posljednjih mjeseci u prilici smo pratiti medijske napise koji govore o „Zelenoj Europi“, „Zelenom planu“ te brojnim drugim „zelenim“ izrazima koji djeluju poput brojnih marketinških metoda greenwashing-a (čin varanja kupaca u pogledu ekološke odgovornosti tvrtke ili ekološke koristi njezinih proizvoda i usluga). Međutim, Europska unija radi značajan zaokret u svojoj politici upravljanja kontinentom. To podrazumijeva više od 500 milijuna građana koji se, više-manje skladno, odlučuju za određeni smjer razvoja vlastitog društva, ali i gospodarstva. Promatrajući iz gospodarske perspektive u ovom trenutku nije potrebno zanositi se ideološkim pitanjem je li nužno raditi zaokret u „zelenijem smjeru“, već na koji način mi možemo iskoristiti taj trenutak u povijesti za prosperitet vlastite ekonomije.

Gospodarstvo i zaštita okoliša

Europska unija odlučila je napraviti apsolutni zaokret u vlastitoj politici prema okolišu. Shvativši vlastite pogreške u razvoju modela zaštite, Europska unija nastojala je pronaći nove strateške alate i programe za provedbu vlastitih politika. Desetljećima provođene mjere zaštite okoliša nažalost nisu bile uspješne jer se dobrom dijelu građana nije uspjela približiti izvorna vrijednost okoliša, što se vjerojatno može smatrati rezultatom osnove ljudskog razmišljanja – onog ekonomskog. Ljudi će, neovisno o vlastitim željama i ideološkim stajalištima, vrlo često priskočiti osnovi vlastitog preživljavanja, a koji se u kapitalističkom svijetu bazira na ekonomskom prosperitetu. Ukoliko je ekonomski prosperitet ugrožen, javlja se nezadovoljstvo. Međutim, tu je nastao problem kvantificiranja ekonomske vrijednosti okoliša, koja nije uvijek jasno vidljiva i koja se ne može direktno monetizirati (sposobnost okoliša da izdrži klimatološke ekstreme poput poplava, suša i sl.).

Tako smo uvijek imali dvije konkurentne, gotovo sukobljene strane – zaštitu (okoliša) i razvoj. Ono što je u osnovi trebao biti odgovor na taj sukob je bila ideja održivog razvoja. Međutim, kod te je ideje primarno izostajao moment strateškog promišljanja o prostoru – kako planirati i gdje smještati takve sadržaje. Prostor je ograničen medij, a s obzirom na razvoj ljudskog društva, postat će sve teže dohvatljiv.

Do prije koju godinu je prevladavala paradigma apsolutne zaštite prirode, koja je svoje polazište imala u sektorskom planiranju. Zbog te se činjenice, te izostanka interdisciplinarnosti na svim razinama društva i upravljanja, razvijao određeni animozitet između sektora (zaštita okoliša, gospodarstvo itd.) te nezdrava konkurentnost u borbi za poziciju u prostoru. Pritom zaštita želi apsolutnu zaštitu, a gospodarstvo želi apsolutnu mogućnost crpljenja resursa određenog prostora. S jedne strane smo imali zaštitare, primarno ekologe koji su nastojali zaštititi sva biološki vrijedna područja u Republici Hrvatskoj, te inženjere i poduzetnike koje je takav oblik primarne i isključive zaštite ometao u razvoju njihovih ideja. Ovo možemo pokazati na primjeru vjetroelektrana, gdje se u prostorne planove ugrađivala lokacija isključivo u skladu s vjetropotencijalom, a nikad nisu rađene strateške procjene utjecaja na okoliš pa su brojni projekti srušeni na lokacijskim dozvolama, iz čega je u osnovi nastao animozitet prema ekolozima.

Ono što se brzo zaboravilo je nužan suživot prirode i čovjeka (ako čovjeka ne doživljavamo kao dio prirode). Vrlo kvalitetan odgovor na pitanje ostvarenja takvog suživota i mogućnosti prostornog planiranja te pozicioniranja uvjeta i oblika ekonomskih sadržaja u prostoru nudi upravo zelena infrastruktura.

Zelena infrastruktura postaje jedna od glavnih poluga za primjenu Zelenog plana, te najsnažniji i najuspješniji alat koji je Europska unija dosad uspjela osmisliti kako bi približila zaštitu okoliša te obvezala zemlje članice (jer su različite Direktive bile neobvezujuće). To je osnovni planerski dokument koji po prvi puta omogućuju realizaciju politika u stvarnom prostoru. Po prvi puta je pronađen dokument koji povezuje zaštitu okoliša i ekonomiju, odnosno ne odvaja promišljanje o zaštiti okoliša kao odvojenog entiteta. Zelena infrastruktura radi upravo suprotno jer ga uvezuje sa svim budućim čovjekovim razvojem i aktivnostima. Ona postaje sastavni dio života, gotovo holistički pristup oblikovanja života i životnog prostora.

Zelena infrastruktura

U europskom kontekstu, zelena infrastruktura je prepoznata u okvirima Strategije za zelenu infrastrukturu te drugim programima i direktivama. U slobodnom prijevodu odredbe Europske komisije, zelena infrastruktura može se objasniti kao strateški planirana mreža vrsnih prirodnih ili doprirodnih područja. Navedena se područja oblikuju, te se njima upravlja kako bi pružili širok raspon usluga ekosustava, te zaštitili biološku raznolikost u ruralnim i urbanim sredinama.

Zelena infrastruktura podrazumijeva različita rješenja kojima gradovi odgovaraju na klimatske izazove. Planiranjem prostornog razvoja na način da on uključuje prirodne elemente i elemente ekosustava, gradovi mogu postići snižavanje temperature u prostoru (redukciju toplinskih otoka),  unaprijediti kvalitetu zraka, povećati bioraznolikost, upravljati oborinskim vodama, pa čak i proizvoditi hranu. Primjeri variraju od parkovne infrastrukture do zelenih krovova, zelenih zidova, uređenja slivova za oborinske vode, malih gradskih vrtova i sl.

Europska komisija zelenu infrastrukturu opisuje kao „uspješno provjeren alat koji pruža okolišnu, ekonomsku i društvenu dobrobit kroz prirodna rješenja, a koja pomažu umanjiti ovisnost o sivoj infrastrukturi, koja je najčešće daleko skuplja za izvođenje i održavanje.“

U posljednjih nekoliko godina može se posvjedočiti razvoju različitih koncepata zelene infrastrukture kao alata u prostornom planiranju, a kao sustav predlaže modele za stvaranje prostornih odnosa. Zelena infrastruktura zajedno s konceptom kružnog gospodarstva u tom kontekstu dosta često naglasak stavlja na brownfield, odnosno postindustrijska područja. Pritom se nastoji iskoristiti postojeća degradirana područja, umjesto da se stvara novi pritisak na širenje gradova u ruralna i prirodna područja. Na području Grada Zagreba imamo primjere, poput Gredelja, Bloka Badel, klaonice, Katrana te brojnih drugih. Na lokalnoj, sesvetskoj razini potencijal brownnfield područja ocrtava se u potencijalu razvoja novog središta Sesveta na području bivše mesne industrije Sljeme.

Posljednjih godina razmišljanje o zelenoj infrastrukturi prešlo je iz ekologije u ekonomiju. Resursi poput ruralnih krajeva, obale, močvarnih područja, parkova, uličnih stabala i njihovih ekosustava smatraju se kritičnim za održivi gospodarski rast i društvene ciljeve, a ne samo kao način podrške okolišu.

Brojne su prednosti zelene infrastrukture, a brojni su načini na koji može poduprijeti uspjeh drugih gospodarskih sektora, pritom nudeći poboljšano okruženje, radna mjesta, održiva poslovna poduzeća, socijalna davanja, ekonomsku sigurnost i uštedu troškova. Ove uštede uključuju smanjenu potrebu za zdravstvom, bolju produktivnost zaposlenika i bolju prilagodbu na klimatske promjene. Ponovno – ekonomska vrijednost okoliša, ne direktna monetizacija.

Kružno gospodarenje prostorom i građevinama

Kružno gospodarenje prostorom i građevinama podrazumijeva primjenu načela kružnog gospodarstva na prostor i građevine. To najčešće podrazumijeva ponovnu upotrebu napuštenih ili zapuštenih zgrada npr. bivših industrijskih područja, vojnih kompleksa, napuštenih turističkih objekata i sl. ili obnovu starih zgrada uz povećanje njihove energetske učinkovitosti, korištenje recikliranog građevinskog materijala te razne oblike dijeljenja i korištenja prostora. Hrvatska je trenutno u procesu izrade Registra tzv. brownfield područja u svrhu inventarizacije i vrednovanja objekata za financiranje njihove revitalizacije i prenamjene.

Zelena infrastruktura prepoznata je i na razini Europske unije kao jedna od osnovnih dimenzija ostvarenja održivog urbanog razvoja, a jedan od principa koji podržava održivi urbani razvoj je kružno gospodarstvo koje počiva na poslovnim modelima koji zamjenjuju koncept „kraja života” proizvoda i kroz alternativnu ponovnu uporabu pridonose održivosti materijala i energije. Važan dio europske strategije kružnog gospodarstva je kružno gospodarenje prostorom koje uključuje ponovnu upotrebu napuštenih prostora i zgrada te intenziviranje upotrebe postojećih zgrada i prostora. Izgradnja novih i rušenje starih zgrada rezultira vrlo velikim količinama građevinskog otpada te čini gotovo trećinu ukupno proizvedenog otpada u EU-u, stoga će kružno gospodarenje prostorom imati veliki učinak u održivom urbanom razvoju gradova i urbanih područja.

Zelena infrastruktura i kružno gospodarenje – razvoj prostora i gospodarstva

Republika Hrvatska trenutno priprema, tijekom zasjedanja Europskom unijom, dva programa: Program zelene infrastrukture u urbanim područjima te Program kružnog gospodarenja u urbanim prostorima. Za svaki od ta dva programa je tijelo lokalne zajednice obvezno izraditi strategiju. Na temelju istih moguće je izraditi projekte kojima će se lokalna zajednica prijavljivati za sredstva. Green deal omogućit će mnogo više od toga kroz različite programe razvoja, ali će oni biti inkorporirani u strategiji i planu zelene infrastrukture. Plan zelene infrastrukture time postaje strateški, ali i gradotvorni mehanizam, a što je najvažnije – prvi obvezujući dokument, za ostvarenje Zelenog plana, ali i svih drugih programa.

‘Zelena Europa’ i nova financijska omotnica EU, predviđena za razdoblje 2021.-2027. u fokus stavljaju zelenu infrastrukturu i kružno gospodarenje prostorom i građevinama. Prema tome će se biti usmjerena nova generacija strukturnih i investicijskih fondova za prethodno navedeno razdoblje, u skladu s razvojnim ciljem „Zelena Europa“.

U kontekstu javnih politika Europske unije planiranje urbane zelene infrastrukture te poticanje kružnog gospodarenja prostorom dobiva sve značajnije mjesto. Hrvatska se kroz svoju Nacionalnu razvojnu strategiju do 2030. i razvojni cilj “Zelena Hrvatska” te Program razvoja zelene infrastrukture u urbanim područjima za razdoblje 2021. do 2030. i Program razvoja kružnog gospodarenja prostorom i zgradama za razdoblje 2021. do 2030. u području energije i okoliša planira fokusirati na iste teme.

Zelena infrastruktura i ponovna upotreba zgrada i javnog prostora svakako su bitni elementi pametnog razvoja naših gradova. Strateško planiranje gradova svakako treba uzeti u obzir na koji način očuvati i unaprijediti zelene dijelove grada, kao i osigurati da se gradske jezgre oživljavaju ponovnom upotrebom napuštenih i zapuštenih prostora. Takav pristup očito će se podudarati i s mogućnostima financiranja koje očekujemo kroz strateški okvir Nacionalne razvojne strategije i operativne programe za EU fondove u nadolazećoj perspektivi 2021. – 2027.

„Po ugradnji zelene infrastrukture i kružnog gospodarenja prostorom u vlastitu strategiju, gradovi trebaju razmisliti o specifičnim planovima usmjerenim na uređenje zelene infrastrukture, kao i strateškim projektima vezanim uz regeneraciju brownfield područja.“

Svaka naša urbana sredina može već sada, u pripremi za strateško planiranje 2020.-2027., početi razmišljati na koji način bi uređenjem krajobraza i ponovnom upotrebom prostornih elemenata mogla unaprijediti kvalitetu života i rada. Pritom imamo priliku unaprijediti prirodno i kulturno nasljeđe, bogatu graditeljsku i krajobraznu baštinu. Primjera je mnogo, ali važno ih je interpretirati u okviru prostornih, organizacijskih pa i financijskih mogućnosti hrvatskih gradova. Tako na području Sesveta možemo istaknuti već spomenutu mesnu industriju Sljeme, gdje se dio postojećih zgrada planira za prenamjenu, umjesto da se sav fond građevina u potpunosti razruši. Na taj način postojeće građevine dobivaju novu funkciju, a ekološki otisak i troškovi postaju znatno manji.

„Hrvatska obiluje napuštenim zgradama i prostorima zbog čega je u izradi digitalni portal s registrom brownfield područja RH koji se uspostavlja u cilju digitalizacije, inventarizacije, vrednovanja i praćenja stanja ovakvih prostora i zgrada te stvaranja preduvjeta za kreiranje poticajnih mjera za ulaganja koja će napuštene prostore i zgrade prenamijeniti ili revitalizirati u višenamjenske suvremene urbane strukture i druge sadržaje.“ U ovom slučaju najviše možemo govoriti o nekretninama koje su u vlasništvu Republike Hrvatske i jedinica lokalne i regionalne samouprave. Otvaranjem ovih područja privatnom kapitalu otvaraju se brojne prilike za razvoj Republike Hrvatske.

Utjecaj na razvoj prostora u Sesvetama

Ono što sad stupa na snagu je obveza svakog grada, regije, ali i cijele države da odredi smjer i strategiju u kontekstu održivog razvoja. Događa se apsolutni zaokret u paradigmi djelovanja. Zaštita se više ne odvaja od razvoja, već ona postaje sastavni dio razvoja. Kao civilizacija smo shvatili da smo došli do tipping point-a, točke poslije koje vjerojatno slijedi uništenje životnih prilika kakve trenutno poznajemo.

Međutim, kako nas to obvezuje? Što nam je činiti i kako to može utjecati na mikroekonomiju naše regije ili mjesta? Europska unija će usmjeravati novčana sredstva, ali na koji način ćemo se mi za ta sredstva natjecati? Možemo li na neki način monetizirati okolišne vrijednosti koje smo uspjeli očuvati, odnosno imaju li one ekonomsku vrijednost i prednost? Kako iskoristiti uništena gospodarstva i postindustrijska područja?

Na primjeru Sesveta možemo primijetiti razvoj nekoliko trendova. Velik broj građana, koji je izazvan eksponencijalnom demografskom eksplozijom u posljednjih nekoliko desetljeća, počeo je tražiti određeni standard življenja koji je dostupan drugim gradskim četvrtima. Sesvete od perifernog, i prilično marginaliziranog, naselja Grada Zagreba postaju njegovim sekundarnim središtem. Umjesto kao kraj grada, na njih građani Sesveta počinju gledati kao na istočni ulaz te više ne žele biti doživljavani kao građani drugog reda. Kako se to reflektira na prostor? Značajno! Sesvećani žele središte i sve javne sadržaje koji im s pravom pripadaju. Međutim, postavlja se pitanje, gdje je to i kojim sredstvima moguće ostvariti te kakve će posljedice to imati na gospodarstvo.

Prema posljednjim podacima, u naselju Sesvete živi gotovo 70.000 stanovnika. To je veliki gospodarski potencijal u vidu potencijalne radne snage, potrošača te mjesta za razvoj privrede. Sesvete imaju ogroman prostorni kapacitet, a što je najbitnije – on se nalazi u samom geografskom središtu naselja te je u vlasništvu Grada Zagreba. Međutim, kako bi se iskoristio puni potencijal za razvoj središta Sesveta te kako bi Sesvete bile spremne za korištenje prethodno navedenih programa, ali i drugih programa poput ITU mehanizama, one moraju razviti vlastitu strategiju razvoja. Europska unija uvijek inzistira na temeljnim dokumentima i razvojnim projektima na temelju kojih će dodjeljivati novac. Ono u čemu velik broj jedinica lokalne samouprave vrlo često zaostaje je upravo priprema osnovne dokumentacije, na temelju kojih bi mogle povući sredstva.

Središte Sesveta tako mogu postati mjesto za održivi razvoj društvenih sadržaja, ali postati središte razvoja kompetencija i znanja, na temelju kojih će se generirati svaki budući razvoj. Stvaranje kompetentne i specijalizirane radne snage te stvaranje razvojnih središta uvjetovat će koliko ćemo kao naselje ili država biti spremni izboriti se na tržištu. Sesvete moraju razviti podlogu na temelju koje će iskoristiti svoj prostorni, ali i demografski potencijal. U protivnom možemo očekivati nastavak stihijskog razvoja prostora i pritisak na prirodne vrednote. Razvoj je nužno lokalizirati i iskoristiti postojeći potencijal brownfield područja, kako se gradsko naselje ne bi nekontrolirano nastavilo širiti u vlastitu okolicu. Osim što se na taj način uništava prostor i okoliš, iz gospodarske i financijske perspektive je neodrživo razvijati infrastrukturu za sporadične pogone i stambene objekte u prostoru.

Jedan od prvih koraka koji je učinjen u Sesvetama je zaslugom udruge Zelene i plave Sesvete. Udruga je svojim inicijativama i prijedlogom projekta uspjela, u suradnji s Gradom Zagrebom i Arhitektonskim fakultetom, ostvariti financijsku potporu u visini od otprilike 1,5 milijuna eura. Financijska potpora dobivena je u okviru projekta proGIreg, što je akronim za productive green infrastructure for post-industrial areas. Okvir i inicijalni okidač za razvoj središta Sesveta stvoren je upravo u kontekstu zelene infrastrukture, a sredstva su dobivena za pilot projekte „prirodno uvjetovanih rješenja“ (natural based solutions). U toj sferi Sesvete postaju predvodnica održivog razvoja Republike Hrvatske.

Utjecaj na razvoj lokalnog gospodarstva

Na početku ćemo se složiti da je inicijalni trošak izgradnje infrastrukture i građevinskih objekata vjerojatno značajno veći kad nas obvezuju brojne direktive o održivom razvoju. Međutim, dugoročno se stvara značajno manji pritisak na svu infrastrukturu. To možemo navesti na primjeru upravljanja oborinskim vodama, koja je temelj zelene infrastrukture.

Odlučimo li ignorirati globalne posljedice klimatskih promjena i potencijalni izravni učinak čovjekovog razvoja na razvoj istih, uvijek možemo sagledavati mikroklimatske uvjete koje donosi razvoj. Na lokalnoj razini zelena infrastruktura pokazuje značajan i evidentan učinak.

To ćemo pokazati upravo na primjeru upravljanja oborinskim vodama – mala propusnost trenutno upotrebljavanih materijala uvjetuje da se kiša izlijeva direktno u odvodnju ili kanalizaciju. Zbog velikih pritisaka se u slučaju velikih oborina zatvara sustav pročistača te u rijeke odlazi apsolutno sav sadržaj kojeg proizvede jedan grad, uključujući i kanalizaciju. Onda uslijedi drastično zagađenje rijeka, jezera i mora, a nisu isključene niti drastične poplave (poput one u Gunji). Na to se konvencionalnim putem odgovara velikim hidrološkim zahvatima pa se izgrađuju brane, izravnavaju vodotoci i dodatno uništava naš okoliš, a tek dugoročno počinjemo osjećati negativne posljedice takvih zahvata zbog snižavanja visine podzemnih voda i sve češćih suša. Zelena infrastruktura zahtijevat će ekološki pristup upravljanja vodama. To će značiti zadržavanje vode u prostoru kako bi se smanjio pritisak na oteretne kanale, a samim time i na rijeke. Voda će se zadržavati u kišnim vrtovima ili na zelenim krovovima. Osim što će se stvarati manje opterećenje na rijeke i slivove, voda će se polako otpuštati u tlo, čime će se smanjiti posljedice ekstremnih suša, a promijenit će se mikroklimatski uvjeti jer će ta ista voda isparavati i snižavati temperaturu zraka (što se ponovno može pozitivno odraziti na prostor).

Time možemo zaključiti da posljedice razvoja zelene infrastrukture ne moramo direktno osjetiti, ali vođenjem dugoročne statistike dolazimo do zaključka da ona ima apsolutno pozitivan utjecaj na razvoj gospodarstva, ali prvenstveno životnih uvjeta – koji bi trebali biti temelj razvoja ljudskog društva (osim ako nam je isključivo bitna perspektiva profita). Brojni su drugi pozitivni učinci razvoja zelene infrastrukture, poput utjecaja na toplinske otoke. Sadnjom stabala temperatura zraka se u nekom prostoru može sniziti 5-10 ^oC, što pozitivno utječe na smanjenje troškova održavanja građevina, smanjenje razine stresa kod radnika, a što onda bitno smanjuje razinu kardiovaskularnih bolesti itd.

Međutim, kako bi se privredu potaknulo na razvitak zelene infrastrukture, moraju joj se predstaviti benefiti razvoja iste, ali i honorirati one koji je provode. Tako se mogu smanjiti nameti za odvodnju tvrtkama koji su uložili u razvoj ekološkog upravljanja vodama, korištenje obnovljivih izvora energije i sl. Međutim, za to je potrebno imati čvrste odluke lokalne vlasti i strategiju razvoja mjesta. Donosioci odluka moraju biti svjesni da će investicije imati gospodarski povrat na regionalnoj razini, ali i na razini zajednice.

Zaključak

Zelena infrastruktura i kružno gospodarstvo će imati dalekosežne posljedice na razvoj društva. Te posljedice će se odražavati u svim vidovima društva – od čovjekovog izravnog okoliša, do razvoja gospodarstva. Pred suvremeno društvo se postavljaju novi uvjeti i izazovi zbog kojih ćemo morati tražiti nove alternative. Dugoročno ove odluke možda neće imati značajan utjecaj na razvoj globalnih klimatskih promjena, ali će zasigurno imati utjecaj na mikroklimatske uvjete te razvoj regionalnog gospodarstva. U konačnici, razvoj zelene infrastrukture može imati za posljedicu ekonomski neovisnije građane u vidu energetike i proizvodnje hrane. Međutim, ono što je najbitnije, je da prepoznamo ovaj moment te iskoristimo puni potencijal za pozitivan razvoja prostora i životnih uvjeta.

Europsko društvo sebi postavlja pitanje hoće li dozvoliti da nas vodi isključivo ideja ekonomskog profita. Neograničen gospodarski je neodrživ i nerealan jer se temelji se na ideji neograničene količine resursa i beskonačnom prostoru za rast. Međutim, ti resursi i taj prostor su itekako ograničeni, a odlučimo li se obnašati na isti način, vodimo se vlastitoj destrukciji. Stoga, moramo postaviti pitanje, stavljamo li na prvo mjesto staviti prosperitet čovjeka i njegovog okoliša ili ekonomije. Što je bitnije i tko kome treba biti podređen? Čovjek ekonomiji ili ekonomija, kao alat prosperiteta, čovjeku? Dokazano je da BDP nije isključivo mjerilo sreće i zadovoljstva građana. Možda su zelena infrastruktura i održivi razvoj odgovor, a možda i nisu. Možda neupitno vodimo propasti, neovisno o vlastitim potezima. Međutim, u tom slučaju  možemo odmah početi očajavati i odustati od traženja odgovora. Trenutno se nalazimo u situaciji da moramo propitivati svaku opciju za vlastiti opstanak. Priroda će ionako preživjeti, njoj je ionako svejedno.