Sesvetske Narnijske kronike: slučaj Soblinec

Soblinečki bajeri, sport i rekreacija, gospodarska zona, stambeno naselje

Sesvete se, kako se to uobičajeno u školskim udžbenicima kaže, prostiru na 165km2 od ukupno 641km2, kolika je ukupna površina grada Zagreba. Četvrtina, dakle. Silan potencijal, reklo bi se. Na sesvetskom području još uvijek postoje slobodni veliki zemljišni kompleksi u vlasništvu grada Zagreba i RH. Uredjena, organizirana i smislena država, i isto takav njen glavni grad, morali bi prepoznati i valorizirati taj silan potencijal.

U naravi su to prostori koje nagrdjuju razvaline nekadašnjih industrijskih velikana Sljemena, Badela… Ili su, pak, državni zemljišni kompleksi prekriveni blagorodnom, rasnom, čisto hrvatskom šikarom. Ili, što je još gore, ti su prostori prepoznati kao sjajna, od pogleda zaštićena lokacija, za ilegalno odlaganje smeća. Tako Sesvete postaju skup divljih deponija.

Kako to izgleda možete vidjeti prilikom jednog našeg čišćenja u Sesvetskom Kraljevcu, na ovoj poveznici:

Još je gore što zbog liberalizacije politike gospodarenje otpada, nedorečenog i pravno neuređenog i nefunkcionalnog sustava kontrole i inspekcijskog nadzora, na Sesvete organizirano nasrću iznenadno osnovane tvrtke koje se pokrivaju olako izdanim dozvolama za „gospodarenje otpadom“. U stvarnosti, čast rijetkim izuzecima, radi se o tvrtkama koje shvaćaju da je prostor gospodarenja otpadom potpuno nezaštićen, kao rodjen za lov u mutnom i laku zaradu. I bez obveza, što bi se reklo.

Problemi nastaju već u fazi izdavanja dozvola za rad, u fazi prethodne provjere, kad je potrebno odgovoriti na naizgled bizarna i pomalo uvredljiva pitanja poput: da li je odabrana lokacija uopće podesna za takvu djelatnost? da li je to gospodarska ili stambena zona? da li je ta lokacija usred naselja gdje već žive živi ljudi? da li postoji adekvatna kanalizacija i odvodnja? da li je moguće ishoditi vodopravne dozvole? da li imaju uređenu vodonepropusnu podlogu? Da li je buduća lokacija izmaknuta 500 metara od prvih kuća nekog naselja ili se nalazi s druge strane uske, slijepe ulice udaljene od prvih kuća niti 10m.

Upravo se sve to dogadja u „slijepoj“ Prigorskoj ulici u Soblincu, u Sesvetskom Prigorju. Da je na ova elementarna pitanja odgovore potražio bilo koji gradski referent u postupku donošenja dozvole bilo kojoj od tvrtki koja se nalaze unutar stambeno poslovne zone u Prigorskoj ulici, pretpostavljam da niti jedna dozvola za rad ne bi bila izdana. Tako bi trebalo biti, a tako, iz nekih neobjašnjivih razloga, nije bilo.

DESANT NA OBALU BAJERA

Soblinec ima prekrasne bajere. Sveukupno je u glinokopima nastalo pet jezera koja su međusobno povezana kanalima, a koji se prilikom većih oborina izlijevaju u susjedni potok. Predivno mjesto s ogromnim potencijalom za razvoj sportsko-rekreacijske zone. Tepamo jezerima, većim od Bundeka, da je to buduća „sesvetska rivijera“ (kao što bivšem Sljemenu još uvijek tepamo da je to buduća sesvetska Lenucijeva potkova). Smatrali smo da će narodna vlast hrvatske metropole, da ništa drugo zbog puke simetrije, omogućiti Sesvećanima realizaciju SRC Soblinec, kao što je zapadni dio Grada Zagreba dobio Jarun, a južni Bundek. Ali, ipak Sesvete, čini se, nastanjuju djeca manjeg Boga.

Naime, naši gradski vizionari i planeri granicu obuhvata SRC Soblinec su definirali po sredini jezera. Tako je zapadno od te granice sport, rekreacija, prirodan okoliš i idila, a istočno prljava industrija i zagađenje. Izrada urbanističkih planskih dokumenata nikad nije realizirana. Bez tih planskih dokumenata nije moguće realizirati nikakve sadržaje, barem ne u SRC Soblinac.

Na ovom linku možete vidjeti ljepotu bajera:

Soblinečki bajeri

Ono što je priječilo izgradnju sportsko rekreacionih sadržaja potaklo je, s druge strane, nemilosrdnu devastaciju i okupaciju obale bajera. Mala bara, puno krokodila. Malena jezera, velik pritisak na njihovim rubovima. Neki idu toliko daleko da te iste rubove čak pomiču.

Naime, obrt „Hermeščec“ registrirana za djelatnosti vezane uz graditeljstvo, ali ne i za djelatnosti vezane uz otpad, barem koliko je to vidljivo iz sudskog upisa. Obrt Hermeščec (građevinska mehanizacija, vađenje kamena i gline) zadnjih desetak godina „uredjuje“ obalu navozom velikih količina građevinskog , ali i drugog otpada nepoznatog podrijetla, nasipajući potom po obali jezera (ako poznajemo zakone fizike, znamo gdje će završiti ostatak nasipa), povećavajući tako svoj kopneni posjed. Procjeđivanje zagađenja kroz tlo je izrazito opasno za okoliš. Lako je zamisliti što tek znači izravni kontakt površinske i podzemne vode. Povijesni satelitski prikaz na Google Earthu prikazuje stvarne razmjere nasipavanja i kopnene ekspanzije spomenute tvrtke.

Obala bajera

Riječ je zasigurno o velikom broju kubika protupravno i neadekvatno „uskladištenog“ materijala nepoznatog podrijetla i stupnja opasnosti, kojim, na kraju procesa, zatrpavaju bajeri (pogledajte satelitski povijesni prikaz „okrupnjavanja“ posjeda obrta Hermeščec).Napominjemo da je grad Zagreb vlasnik 37% površine bajera i da se prema svojoj imovini definitivno ne odnosi marom dobrog gospodara. Doduše, posve je moguće da gradske službe pojma nemaju da na bajerima imaju svoje vlasništvo.

DERANJE KOŽE I „OPORABA OTPADA“

Donedavno su bajerima brodili elegantni bijeli labudovi. Nestali su. A nekad bistre i čiste vode bajera od prije nekoliko godina ne muti samo gradjevinski obrt Hermeščec. Naime, niti pedesetak metara od jezera, u Prigorskoj ulici, stigli su novi, možda i opakiji jahači apokalipse.Prigorska ulica ima osam brojeva i isto toliko lijepih, pitoresknih i s ljubavlju uređenih obiteljskih kuća. Sve su gradjene kreditima, što znači da su morale imati sve dozvole i urednu dokumentaciju. Stanari su bili privučeni jezerom, vjerovanjem da će to jednog dana biti „sesvetska rivijera“. Već smo rekli, Soblinec nema riješen sustav odvodnje i kanalizacije, kao ni većina naselja u sesvetskom Prigorju.

Ipak, to nije bila nikakva zapreka izdavanju dozvola za rad dvjema kožarskim firmama, u hangarima bivših bravarskih firmi. Riječ je o tvrtkama Amdra i Reko, vlasnika Amera i Refika Draganovića. Dobili su dozvole za obavljanje kožarske djelatnosti, ali na postojeće stanje uređenosti, a koje je bilo primjereno prijašnjoj bravarskoj i sličnim djelatnostima, nikako ne i prljavoj, smrdljivoj kožarskoj industriji. Trebalo bi proći puno svijeta da bi negdje našli kožarske proizvodne pogone kao prvog, najbližeg susjeda uredjenih obiteljskih kuća. Tim prije što radne plohe nemaju uredjene vodonepropusne podloge, niti imaju vodopravnu dozvolu. Imaju septičke jame koje bi, prema dinamici rada, trebalo počesto prazniti s obzirom da se u obradi kože troši puno vode. To košta. To se plaća.

Ne trude se čak ni prikriti tragove prelijevanja na susjednu parcelu gdje je nekom masnom tvari spržena trava (vidi fotografije). Upotreba spomenutog „odvoda“ se ne plaća. Protivno pravilničkim odredbama, sirove, neobrađene kože stoje napolju. Cijede se na tlo ispod kojeg nema vodonepropusne zaštite. Izlijevaje se i kemizmi koje koriste u procesu štavljenja. U procesu obrade kože, poznato je, koristi se i iznimno opasni metal krom.

Smrad je nesnosan jer su sirove kože „izložene“ atmosferlijama u dvorištu. Vide se kravlje uši sa OIBom bivših krava i volova. S rogovima. Masnim nakupinama. Ipak, zbog prigovora stanara u jednom trenutku „reagiraju“ – pokrivaju kože bivših krava i volova najlonom, čime samo ubrzavaju procese raspadanja i povećavaju smrad. I strah kod stanara ulice Prigorskih brijestova. Strah je opravdan. Ali to nije sve. Stižu novi jahači.

Stižu opasni gospodari opasnog otpada. Da je zazor prema njima opravdan dokazali su u Dugom Selu, izmedju Rugvice i Ježeva, gdje su već „gospodarili“ svakojakim otpadom pa i opasnim. Potjerani su iz Dugog Sela zbog nemara i neimanja potrebnih dozvola. Zovu se Nur Parts d.o.o. Direktorica i vlasnica je donedavno radila kao čistačica u Uniji Novoj. Sada se prometnula u direktoricu i vlasnicu tvrtke koja gospodari otpadom.

Tvrtku je kupila od Nurdina Sarunovića. Nurdin je iz poznate sesvetske poduzetničke obitelji Sarunovića koji imaju praonicu kamiona i cisterni u Jelkovcu. Sarunovići postaju poznati po velikom požaru, u, kako se pisalo, autopraonici. Požar nije bio u autopraonici nego na odlagalištu otpada u dvorištu. A da pri tom nitko nije znao da tamo postoji (zakonito) odlagalište otpada. Mediji su javljali „o dvije eksplozije“. Nepoznato je da li je požar posljedica „gospodarenjem otpadom.“

Vlasnica Nur Partsa i njen partner Marko Kičić, koji je takodjer bio zaposlen u Uniji Novoj, optuživani su za nelojalnu utakmicu i otpušteni. Neubičajeno brzo su se snašli. Tvrtka nastavlja gospodariti otpadom u Soblincu. Unajmljene dvije hale. Svaku plaćaju 28 tisuća kuna mjesečno. Nije ih nimalo zasmetalo da je jedna hala u stambenoj a druga u gospodarskoj zoni.

Za gospodarenje otpadom koriste obje, bez obzira što je prva u stambenoj zoni. Iako nemaju vodopravnu dozvolu. Ali zato na svom radnom platou ugradjuju drenažnu cijev i odvode je u obližnji kanal koji završava u jezeru. Otpad dopremaju u brodskim kontejnerima. Šleperima. Nerijetko noću. Noću i istovaraju i raspremaju dragocjeni teret. Ne daju spavati stanarima. Lupaju. Odjednom dođe i po nekoliko kamiona. Stanari tada ne mogu ni ući ni izići iz Prigorske ulice. Da ne govorimo da bi, s obzirom na prometni kapacitet ulice, na početku ulice morao biti prometni znak koji bi zabranjivao ulazak u ulicu kamionima težim od 7,5 tona.

Ali gradske službe ignoriraju dopise stanara. Ne reagiraju.Stanarima krv u žilama lede bačve nepoznata sadrža, sa etiketama na stranom jeziku. Izgovara li se sadražaj tih bačava takodjer stranim jezicima? Zašto su istovari rade noću? Kakav je to sadržaj metalnih bačvi? Što rade sa sadržajem? Nije valjda da, nakaradne li riječi, „oporabljuju“ taj sadržaj?

Partneri su im tvrtke koje imaju principale u zemljama zapadne Europe. Proizvode lijekove. Imaju licence za prijevoz opasnog otpada. Odlažu li taj otpad igdje? Partneri se zovu Fagron iz Donje Zeline i Ravensera iz Dugog Sela. Prijavljeni su na istoj adresi na kojoj i Nur Parts. Na istoj je adresi i vlasnica Nur Partsa. Nur na perzijskom znači svjetlost (iz groba svetaca). Ovo je, po tome svjetlosna bratovština. Baš!

Nedavno su preuzeli velike pošiljke hladnjaka iz Kauflanda. Hladnjaci su samo krupni, ne i opasni otpad. Ali hladnjaci u svom ledenom srcu čuvaju plin. Koji je opasan, ukoliko se izravno ispušta u atmosferu. Plin, inače, zbrinjavaju ovlaštene tvrtke. Dojam je da nitko ovlašten u Prigradsku ulicu nije došao već dugo, ako je ikad. Tko, dakle, zbrinjava plin. Znadu li to u Kauflandu možda? Brine li ih to, kad već ne brine inspekcije. Ljudi obično o otpadu misle i govore s gadjenjem. To je fuj. To je smeće. S druge strane postoje ljudi koji misle (znaju) da se u otpadu krije novac. A da je to lukrativan posao svjedoči da se u javnom govoru neke od najutjecajnijih sudionika gospodarenjem otpadom titulira kao „kralja otpada“. Zbrinjavanje svakog otpada mora imati svoje protokole. Jasne procedure. Provjerljivu faznost. Slijedivost. Trajne i permanentne kontrole. Drakonske kazne. To je nešto što i pravne i fizičke osobe najbolje razumiju. Svaka preskočena faza znači korak bliže pretvaranju života u smeće. Mnogi u preskakanju faza nalaze pravi smisao „oporabe“. Tako se najlakše i sami „oporabljuju“. Tako postaju konkurentni. Tako zgrću novac. Tako nam život pretvaraju u smeće.

INŠPEKCIJA I GRADSKE SLUŽBE U FUNKCIJI „OPORABE“

Stanari ulice pišu, fotografiraju, žale se od nemila do nedraga. Stanarima nema tko piše. Ni mukajet. Da će ipak povremeno doći inspekcija stanari Ulice brijestova doznaju po tome što kožarske firme dan prije prazne septičke jama, pokrivaju goveđe glave, rogove…Inspekcija ponekad stvarno i dodje. Ne nalaze ništa sporno. Ne vide kože koje nisu u natkrivenim prostorima. Ne pitaju se zašto su prekrivene najlonom. Ne vide ni uši, ni glave ni rogove izvan vreća, ne vide otrovni mulj koji nastaje u procesu štavljenja. Ne vide zamašćenu, sprženu travu. Ne pada im na pamet da uzmu uzorak tla na zamašćenoj, sprženoj travi. Ne vide da kožari, kao ni oni koji gospodare otpadom, nemaju vodopravne uvjete. Ne vide štakore. Ne znaju da Prigorskoj ulici nema više ni jedne mačke. A ugibaju i vjeverice. Ne vide da ljudi djecu i pse drže u kućama, jer im se po dvorištu šepure štakori. Tako im je savjetovao veterinar. A prije dva dana su u jednom dvorištu Prigorske ulice izgrizli štakori. Tako su im rekli veterinari. Nema više ni labudova u jezeru. Već se dogodio njihov labudji pjev.

Možda zbog asfalta koji se skladišti na obali jezera, a možda i završava kao podloga u širenju kopnenih posjeda okupacijom jezera. Vjerojatno ne znaju da se to dogadja u dijelu jezera u kojem grad Zagreb ima suvlasnički udio od 37%. Vjerojatno ni ne znaju da je riba iz Maksimirskih jezera smještena u tom jezeru. Na „oporabi“ je, dok ne očiste maksimirska jezera.

Kao što ne znaju što je to 500m udaljenosti od naselja. U njihovom mjerilu 10m je zapravo 500m. Sve ovo o čemu govorimo možete vidjeti na fotografijama kojima je opremljen ovaj tekst. Hoćete li vjerovati svojim očima ili će te vjerovati inspekcijskim zapisnicima? Možete li vjerovati da zadnja dozvola, i to za Nur Parts d.o.o., datira iz srpnja ove godine? Kako su dobili dozvolu a udaljeni su niti deset metara od prve kuće? A da istodobno Soblinec ne može dobiti vrtić, jer vrtić ne može dobiti vodopravnu dozvolu? Tko je tu lud a tko zbunjen? Tko tu koga „oprabljuje“?

Sve ovo što pišemo, pišemo zbog stanara Prigorske ulice koji nisu vidljivi ni inspektorima, ni gradskim službama ni gradskoj vlasti, vijeću gradske četvrti… Bez kontinuiranog nadzora i kontrole i poštene inspekcije ubit ćemo tlo i vode a potom ljude. Ovo je prijeloman trenutak. Kao i uvijek, kriminogeno ponašanje se pojavljuje tamo gdje nema odgovorne, poštene i snažne države.

Oko soblinečkih jezera zemljište zemlju kupuju osobe i firme koje već imaju dosje iz prethodnih afera. Pripremaju se nove hale i uredjuje novo zemljište za nove jahače apokalipse. Očito se pronio glas da se u Soblincu, Sesvetama, sve može. Potrebno je znati da uknjiženi vlasnici često nisu i stvarni vlasnici tvrtki. Oni to rade u svoje ime a za račun nekog drugog. Oni su najčešće ili pohlepni pijuni ili ih je život natjerao da pristanu biti glineni golubovi za račun i u ime nekog drugog. Čudite se što nema Sesvetskog Kraljevca u ovim kronikama? Sljedeće Narnijske bavit će se isključivo gospodarenjem opasnog otpada u Sesvetskom Kraljevcu. Stanje u Kraljevcu to nalaže.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s